Tko sam „ja“ kroz život i smrt

Naša esencija, naš bitak, ispunjava naš život kroz iskustva, emocije, spoznaje i interakcije. Život je ples energije, materije i svijesti, a smrt je samo jedna od mnogih faza tog beskonačnog plesa. Bez obzira na perspektivu koju odaberemo, jasno je da je život čudesno i složeno putovanje, ispunjeno misterijom i ljepotom postojanja.

Tko sam „ja“? Tko je taj „ja“ kada govorimo o „sebi“ ili za „sebe“?

Govorim za sebe? U tome je problem. Ta riječ „sebe“. To nije riječ. To je postojanje.

Onaj bitak koji prožima cijelo moje biće, svaku stanicu, sve uloge koje igram u životu. Koji prožima moje misli, osjećaje, impulse i sva moja djelovanja, koji postoji izvan prostora i vremena i koji je jedno sa svime što postoji.

Kako sam to zaboravila?

Kad sam to zaboravila?

Kada umremo tijelo se zaustavlja, stanicu po stanicu, ali mozak i dalje ispaljuje neurone. Kao male munje, kao vatromet, kao sjećanja.

I tada se sjećam da je svaki atom u mojem tijelu stvoren u nekoj zvijezdi. Tijelo u kojem jesam većinom je samo prazan prostor ispunjen energijom koja polako vibrira, a ja ne postojim. Nisam ni postojala.

I tada, elektroni mog tijela miješaju se i plešu s elektronima tla ispod mene i zrakom koji više ne udišem. I shvatim da nema jasne granice između kraja i početka, između mene i svega oko mene. Sjetim se da sam energija. Ne uspomena. Ne nešto što pripada samo meni.

Moje ime, moja osobnost, moje odluke i moja djela, sve su to dodaci koji su se pojavili kasnije. Postojala sam prije toga i postojat ću poslije, dok su ostali dijelovi mog identiteta samo prolazni snovi na tkanini mog umirućeg uma. A ja sam ona munja koja skače između tih slika. Ja sam energija koja pokreće te neurone… i vraćam se. Po sjećanju, vraćam se kući.

To je poput kapljice vode koja se vraća u ocean, čiji je dio oduvijek bila. Kao dah koji se vraća vjetru, stapajući se s nevidljivim tokovima zraka. Poput lista koji se vraća na tlo, hranivši zemlju iz koje je jednom iznikao. Sve je povezano. Svi smo povezani. Ja, vi, naši roditelji, svi koji su ikada živjeli, svaki kamen, svaki cvijet, svaka biljka, svaka životinja, svaki atom, svaka zvijezda, svaka galaksija, sve.

Galaksija u svemiru ima više nego trenutaka u jednom danu. To je ono o čemu govorimo kada kažemo „Bog“. Jedinstvo. Cjelovitost. Beskonačnost. Bezgranična ljubav koja prožima sve. Svemir i njegovi beskrajni snovi. Mi smo svemir koji sanja sebe. Svaki put, taj san doživljavam kao svoj život. No, često to zaboravim. Uvijek zaboravim. Uvijek zaboravim svoje snove. Ali sada, u trenutku sjećanja, sve mi postaje jasno odjednom.

Vrijeme ne postoji. Smrt ne postoji. Život je san. To je čežnja. Čežnja koju iznova i zauvijek sanjamo. I ja sam sve to. Ja sam to što jesam.

I taj trenutak, taj djelić sekunde, nosi sa sobom beskonačnost. U njemu je sažet cijeli moj život, sva iskustva, svi osjećaji i sve misli. U njemu je sažeta bit svega što jesam i što sam ikada bila. U tom trenutku, sve je jasno. Sva bol, sva radost, sva tuga i sva sreća – sve je dio tog beskonačnog plesa energije i materije.

I tada shvaćam: biti "ja" nije biti odvojen, već biti dio. Dio nečeg većeg, dio beskrajnog toka života i smrti, stvaranja i uništavanja. Sve je međusobno povezano, sve je isprepleteno.

Kad zaboravim, kad se ponovo izgubim u snovima života, znam da ću se opet sjetiti. Uvijek postoji taj trenutak, ta djelić sekunde u kojem se sve vraća. U kojem se sve sjeća. I tada, u tom trenutku, osjećam mir. Jer znam da sam ja sve. Ja sam to što jesam. Ja sam beskrajni san Svemira.

I u svakom djeliću tog sna, u svakom trenutku tog postojanja, leži cijeli univerzum. Sve je unutar mene, a ja sam unutar svega. Taj beskrajni ciklus, ta vječna igra energije i materije, je ono što me čini živom. Što me čini onim što jesam. I to je dovoljno.

To je ljubav. To je život. To je smrt. To je sve što postoji. I to sam ja.