U svijetu koji se neprestano mijenja, u kojem su svi oblici privremeni i sve što poznajemo podložno nestajanju, često se pitamo – postoji li išta što je vječno? I ako sve oko nas prolazi, kako možemo pronaći unutarnju sigurnost, osjećaj povezanosti i uvjerenje da nismo sami?

Ovo pitanje dodiruje samu srž ljudskog iskustva, obuhvaćajući duhovnost, psihologiju i naš svakodnevni život. Ono nas vodi u potragu za nečim što je dublje od materijalnog, nečim što ostaje nepromijenjeno unatoč prolaznosti svijeta.

Priroda prolaznosti – izazov i prilika

Naša svakodnevna iskustva neprestano nas podsjećaju da je sve što poznajemo podložno promjeni. Ljudi dolaze i odlaze iz naših života, tijelo se mijenja i stari, emocije se uzdižu i nestaju, a čak ni najsigurnije strukture, poput domova, poslova ili odnosa, ne mogu jamčiti trajnost.

Na psihološkoj razini, prolaznost često stvara nesigurnost, strah i osjećaj odvojenosti. Kada se suočimo s gubitkom ili neizvjesnošću, možemo osjetiti tugu, tjeskobu ili čak egzistencijalnu krizu. No, paradoksalno, upravo ta prolaznost može nas potaknuti na dublje istraživanje – što uistinu ostaje nepromijenjeno?

Duhovne tradicije diljem svijeta upućuju na to da prolaznost nije neprijatelj, već učitelj. Umjesto da nas zarobi u strahu, ona nas može probuditi, usmjeriti prema dubljoj istini i pomoći nam da otkrijemo ono što je vječno.

Što je vječno?

Ako promotrimo stvarnost iz šire perspektive, vidjet ćemo da se iza stalnih promjena nalazi nešto što ostaje postojano. Ovisno o našem osobnom pogledu na svijet, to možemo nazvati različitim imenima – duša, svijest, prisutnost, božanska ljubav ili jednostavno ono što jest.

1. Svijest – svjedok svih promjena

Duhovne tradicije, kao i suvremena psihologija svijesti, upućuju na postojanje nečega u nama što je uvijek prisutno – svjedok svih promjena. Možemo promatrati kako se misli, osjećaji i tijelo mijenjaju, no ono što promatra ostaje nepromijenjeno.

Pokušajte se prisjetiti sebe kao djeteta. Tijelo je bilo drugačije, okolnosti su bile drugačije, čak su se i vaše misli i emocije razvijale kroz godine. No, postoji nešto što je cijelo vrijeme bilo "vi" – svjesnost koja je svjedočila svemu što se događalo. Ta svijest je izvan vremena i ne podliježe prolaznosti.

2. Ljubav – nit koja povezuje

Iako se oblici ljubavi mijenjaju, sama ljubav ostaje. Osjećaj istinske povezanosti s drugima, suosjećanje i bezuvjetna ljubav prelaze granice vremena i prostora.

Kada nekoga istinski volimo, ta ljubav ne prestaje ni nakon fizičkog rastanka. Mnogi ljudi osjećaju prisutnost voljenih čak i kada ih više nema, bilo kroz sjećanja, unutarnje osjećaje ili duhovna iskustva. Ljubav, kao suštinska sila života, ne poznaje smrt i promjenu na način na koji to čine materijalne stvari.

3. Prisutnost – sadašnji trenutak kao vrata vječnosti

Sve što doživljavamo događa se sada. Prošlost postoji samo u sjećanjima, budućnost samo u mislima. No, sadašnji trenutak je jedino što je stvarno prisutno. Kada se potpuno uronimo u sadašnjost – bilo kroz meditaciju, kreativni rad ili svjesno bivanje u prirodi – dotaknemo nešto što je izvan vremena.

Prisutnost nije samo odsutnost misli o prošlosti i budućnosti; ona je stanje potpunog bivanja u kojem osjećamo unutarnji mir, povezanost i sigurnost.

Kako pronaći sigurnost u prolaznosti?

Ako sve prolazi, kako onda možemo pronaći oslonac? Taj oslonac nije u vanjskim stvarima, već u našem unutarnjem doživljaju stvarnosti. Evo nekoliko načina kako možemo razviti osjećaj sigurnosti i povezanosti unatoč prolaznosti svijeta.

1. Kultiviranje unutarnje prisutnosti

Što više se povezujemo sa svojom unutarnjom prisutnošću, to više osjećamo sigurnost. Meditacija, svjesno disanje i jednostavno promatranje svojih misli i osjećaja bez identifikacije s njima pomažu nam da se oslobodimo straha od promjene.

2. Oslanjanje na ljubav i povezanost

Umjesto da sigurnost tražimo u materijalnim stvarima, možemo je pronaći u ljubavi i odnosima. Kada njegujemo odnose koji su temeljeni na iskrenosti, suosjećanju i međusobnoj podršci, stvaramo nešto što nadilazi prolaznost.

3. Povjerenje u život

Život se uvijek kreće u ritmovima koji, iako ponekad nepredvidivi, imaju svoju unutarnju inteligenciju. Kada se prepuštamo tom toku s povjerenjem, umjesto da se borimo protiv neizbježnih promjena, osjećamo unutarnji mir. Povjerenje ne znači pasivnost, već duboko razumijevanje da sve što dolazi i odlazi ima svoju svrhu.

4. Duhovna praksa i povezivanje s nečim većim

Bez obzira na to nazivate li to Bogom, univerzalnom sviješću ili jednostavno nečim svetim unutar sebe, svjesno povezivanje s nečim većim od individualnog ega donosi osjećaj sigurnosti. Molitva, meditacija, boravak u prirodi ili bilo koji oblik kontemplativne prakse može pomoći u razvijanju tog osjećaja.

Zaključak – prihvaćanje prolaznosti kao vrata vječnosti

Svijet se neprestano mijenja, no u toj promjeni skriva se prilika za dublje razumijevanje života. Umjesto da prolaznost vidimo kao prijetnju, možemo je doživjeti kao poziv da se oslonimo na ono što je uistinu neprolazno – svijest, ljubav i prisutnost.

Kada prepoznamo da sigurnost ne dolazi iz vanjskih okolnosti, već iz unutarnjeg osjećaja povezanosti sa sobom i životom, otkrivamo da nikada zapravo nismo sami. Vječnost nije nešto što će doći tek u nekom drugom životu – ona je ovdje i sada, u svakom trenutku prisutnosti i ljubavi.