Mijazmi i genetske predispozicije

Epigenetika (grčki epi = preko, iznad, izvan) je znanstvena disciplina u biologiji koja se bavi proučavanjem nasljedne promjene u ekspresiji gena ili staničnom fenotipu, koje nisu uzrokovane promjenom u DNK nizu, drugim riječima, sve ono što se prenosi generacijski mimo poznatih mehanizama nasljeđivanja putem DNK.

Naš život je uvjetovan životom naših predaka, putem transgeneracijskog prijenosa epigenetske informacije. Naš epigenetski kod definiran je modifikacijama kromatina (nukleoproteinski sadržaj kromosoma koji se sastoji od: molekula dvolančane DNK, RNK te histonskih i nehistonskih proteina), koji se tijekom života mijenja, pa kako su naši preci utjecali na nas, tako ćemo i mi svojim načinom života ostavit utjecaj na naše potomke.

Epigenetski procesi povezuju prolazne i kronične okolišne faktore s našim genetskim kodom, koji ostavljaju biokemijski otisak na našem genomu. Taj utjecaj se odvija na više nivoa:

· Fetalno programiranje – odnosi se na količinu stresa ili sreće koju majka proživljava za vrijeme trudnoće. Sve ono što majka osjeća, osjeća i fetus. Ako je majka nesretna, ima misli o abortusu, pod stresom je, ili ako ima neadekvatnu ishranu tijekom trudnoće, puši, pije alkohol, drogira se ili uzima puno lijekova – to se sve odražava na fetus, njegov razvoj, ali i njegov život nakon rođenja u odrasloj dobi. Trauma rođenja također ima značajan utjecaj – da li je porod bio prirodan i lak, ili je bio dugotrajan i mučeći uz drip, carski rez itd.

· Socijalno-bihevioralni transfer – kvaliteta interakcije sa majkom u samom početku ima velik utjecaj na kognitivni i emocionalni razvoj djeteta. Ali također, i svi obiteljski i bliski odnosi igraju veliku ulogu.

· Transmisija germinativne linije – obilježja koja su se razvila u gametskim (germinativnim) stanicama roditelja te se prenose na potomstvo. Ona su evolutivno vrlo značajna, jer se prenose u nizu sukcesivnih generacija.

Eric Berne, utemeljitelj Transakcijske analize (metoda psihoterapije), u svojoj knjizi What Do You Say After You Say Hello? kaže: „Ljudske obrasce ponašanja određuju rigidni refleksni geni, primitivno prepoznavanje utisaka, dječja igra i imitacija, roditeljsko uvježbavanje, socijalno kroćenje i spontana invencija. Sve je to uključeno u životni skript ili scenarij. Tipičan čovjek u sebi nosi svoj scenarij koji je posijan u njegovu umu još u ranom djetinjstvu i tu ostaje cijeli život. Posijali su ga roditelji, a njihov glas ostaje zabilježen u scenariju, čak i kada više nisu tu, kad nas zauvijek napuste.“

Eric Berne smatrao je da životni skript možemo pratiti generacijski unatrag, mnogo stotina, čak i tisuću godina. Genetsko-psihološke karakteristike možemo promatrati kroz povijest obitelji; one uvjetuju stupanj naše slobode.

Moja profesorica transakcijske analize, mr.sci. Nada Žanko, prof. psihologije, kaže: „Čak i onda kada roditelji nemaju namjeru prenositi upute djeci, oni to ipak čine, jer jednostavno žive, djeluju, odnose se... Ova dva prijenosa (verbalni i neverbalni) grade naše psihološko funkcioniranje (osjećaje i mišljenje) koje se očituje u određenim oblicima ponašanja, koristeći genetsko naslijeđe.

Iz homeopatske perspektive, korijeni bolesti su sklonosti, koje kada su stimulirane, prelaze u određene bolesti. One su tragovi osobnih ili obiteljskih (generacijskih) situacija iz prošlosti. To se najviše očituje kod oboljenja koja se ne mogu objasniti na osnovu situacija i načina življenja osobe, već su naslijeđena od prethodnih generacija. To homeopatija naziva mijazmom.

Uzroke nastanka mijazma možemo podijeliti u 3 grupe:

· nasljedni – od roditelja ili predaka (čak do 9 generacija unatrag)

· stečeni neodgovarajućim liječenjem – dugotrajnom upotrebom jakih alopatskih lijekova i cjepiva

· stečeni vanjskim okolnostima – količina stresa u životu, nezdravi životni stil, traumatski događaji itd.

Homeopatija bolest promatra kroz deluziju ili pogrešnu percepciju stvarnosti (kroz naš iskrivljeni doživljaj date situacije). Kako dr. Rajan Sankaran, u svojoj knjizi Supstanca homeopatije, objašnjava: „Ova pogrešna percepcija stvarnosti vodi korijen od jedne stvarne situacije sa kojom su se pacijenti, ili pak njihovi roditelji, suočili nekada u životu. Pa ipak, utjecaj te situacije je takav da kada se pacijent suoči sa nekim drugim doživljajem, on će reagirati na način na koji je reagirao u onoj prethodnoj situaciji. Npr. čovjek sretne lava, uhvati ga panika i bježi. Kasnije kada ugleda mačku, na njegovom licu se odražava užas. Drugim riječima, reagira kao da je vidio lava (iz prethodne situacije). To je njegova deluzija.

Manifestacije bolesti su reakcije u skladu sa deluzijom u situacijama u kojima nema stvarnog uzroka za takvu reakciju...

...Različitosti percepcije stvarnosti uzrokovane su različitim mijazmima. Stoga, da biste odredili mijazam, potrebno je utvrditi na koji način pacijent doživljava stvarnost.“

Zato treba dobro proučiti centralno osjećanje osobe. Svaka osoba, ovisno o svojem mijazmu, reagira na istu vanjsku situaciju (stvarnost) na različit način. Nosoda nekog mijazma predstavlja njegovo središte. Nakon utvrđivanja središta, možemo odrediti koja homeopatska remedija obuhvaća cijelu sliku određene deluzije.

Mijazmi, duboko ukorijenjeni emocionalni i mentalni obrasci koji oblikuju naše reakcije i interakcije s vanjskim svijetom, kompleksna su i fascinantna područja istraživanja ljudske psihe. Ove unutarnje snage, koje često djeluju na podsvjesnoj razini, mogu imati ogroman utjecaj na naše zdravlje, ponašanje i dobrobit. Razumijevanje različitih tipova mijazama može nam pomoći da bolje shvatimo sebe i druge, te da razvijemo učinkovitije načine suočavanja s emocionalnim i mentalnim izazovima.

VRSTE MIJAZMA

Akutni mijazam, karakteriziran osjećajem panike i iznenadnih, brzih reakcija, manifestira se kao intenzivan strah koji može paralizirati ili izazvati nagli impuls za djelovanje. Ovaj obrambeni mehanizam, iako koristan u situacijama stvarne opasnosti, često postaje prepreka kada se aktivira u neprimjerenim situacijama, dovodeći do nepotrebnog stresa i anksioznosti.

Psorični mijazam odražava unutarnju borbu i iritaciju, praćenu nedostatkom samopouzdanja. Osobe sklone ovom mijazmu mogu se osjećati kao da su u stalnoj borbi, kako s vanjskim tako i s unutarnjim izazovima, što dovodi do frustracije i agitacije.

Sikotični mijazam obilježava osjećaj nesposobnosti, manjkavosti i suvišnosti, te tendencija zataškavanja istinskih osjećaja. Osobe koje se bore s ovim unutarnjim osjećajem često se skrivaju iza maske lažne sigurnosti, nastojeći sakriti svoje prave slabosti.

Sifilistični mijazam, sa svojim temama očaja, beznađa i destrukcije, predstavlja duboku unutarnju borbu s tamnijim aspektima postojanja. Osobe pogođene ovim mijazmom mogu se osjećati zarobljeno u ciklusu negativnih misli i emocija, vodeći ih prema samodestruktivnom ponašanju.

Tuberkulozni mijazam simbolizira depresivnost i pokornost pod prisilom, gdje osoba osjeća kao da je pod neprekidnim pritiskom okolnosti koje su izvan njezine kontrole. Ovo može dovesti do osjećaja beznadežnosti i nedostatka moći nad vlastitim životom.

Kancerogeni mijazam, s njegovim temama žrtvovanja za druge, potiskivanja i ulaganja nadljudskog napora, odražava tendenciju zanemarivanja vlastitih potreba u korist drugih, često na vlastitu štetu.

Leprozni mijazam donosi sram, stid, samoprezir, mržnja, osjećaj odbačenosti i napuštenosti. Osobe koje osjećaju ovakve emocije mogu se povući iz društvenih interakcija, vjerujući da nisu dostojni ljubavi ili prihvaćanja.

Malarični mijazam karakterizira uznemirenost na mahove, paranoja i pesimizam, dovodeći do osjećaja da je svijet neprijateljsko i opasno mjesto, gdje prijetnje vrebaju iza svakog ugla.

Tifusni mijazam odražava osjećaj da je osoba stalno u kritičnoj situaciji koja zahtijeva intenzivnu borbu i izolaciju, stvarajući osjećaj usamljenosti i odvojenosti od ostalih.

Lišajni mijazam donosi sa sobom perfekcionizam i stalnu borbu za uspjeh koja često završava neuspjehom. Osobe koje se suočavaju s lišajnim mijazmom žive u strahu od gladi i siromaštva, što može dovesti do ekstremne štednje ili neprestanog osjećaja nedostatka, bez obzira na stvarno financijsko stanje.

Vakcinozni i medikamentni mijazmi

Cjepiva i jaki lijekovi (antibiotici, kortizon i drugi kortikosteroidi, citostatici, anksiolitici, antidepresivi i dr.) također mogu postati izvor mijazma, ako izazovu jak poremećaj vitalne sile tako da osoba zadobije kronična obojenja. George Vithoulkas kaže: „Zbog svih ovih utjecaja, danas nisu rijetki pacijenti kod kojih se uočava pet ili šest mijazmatskih slojeva. Uz psorični mijazam može se javiti i sikotični, pa onda mijazam vakcine protiv malih boginja, penicilinski mijazam, kortizonski mijazam itd. Za homeopata ovakav slučaj predstavlja najtragičniju, najobeshrabljujuću i najviše frustrirajuću vrstu izazova. Da bi se 'oljuštio' svaki od mijazmatskih slojeva u nizu, čak i pod pretpostavkom da je uvijek odabran odgovarajući lijek, može biti potrebno mnogo godina truda i pacijentovih napora...

...Samo zato što je netko uzeo lijek ne znači da je automatski 'stekao' taj mijazam, jer je za oštećenje vitalne sile, zavisno od njezine jačine, potreban snažan utjecaj.“

(Znači u pitanju su godine uzimanja lijekova, ili ako je osoba jako osjetljiva po prirodi pa je duži period (npr. nekoliko mjeseci) uzimala lijekove ili primila cjepivo na koje je njezin organizam imao jake reakcije, ili osobe koje su se npr. zarazile sifilisom ili gonorejom, pa su dugo uzimale antibiotike, i sl.)

AIDS mijazam je još jedan primjer novijih mijazma koji se tek pojavljuju. Još je predmetom istraživanja.

Metoda homeopatske profilakse sastoji se od kratkoročne prevencije tijekom epidemije i dugotrajne prevencije. Iskustvo uporabe nosoda tijekom epidemija dovela je do pozitivnih rezultata i povjerenja u zaštitni učinak ove metode.

Kako dr. Rajan Sankaran kaže: „Proučavanje bolesti je na neki način proučavanje ljudske vrste... Mijenjajući prirodnu okolinu do granica koje su sasvim neprirodne, čovjek je sam sebi stvorio izvjesne situacije: ljudi su stvorili političke konflikte, ratove, industrijalizaciju, porast stanovništva, itd. Da bi opstao u takvoj situaciji, čovjek je razvio stanja svijesti prikladna stupnju evolucije, prihvaćajući stavove koji su najprimjereniji tim situacijama. Kada su se situacije izmijenile, ta stanja svijesti i takvi stavovi više nisu bili potrebni i stoga su obično odbacivani. Upravo kada ta stanja nastave da postoje, usprkos promjenama situacije, stvari krenu na gore; tada je čovjek pod deluzijom i više nije svjestan stvarnosti. Kako bi smanjilo ovu deluziju, koja je u samom centru stresa, tijelo 'prihvaća' infekciju koja na najbolji način 'iživljava' deluziju. Kada do toga dođe, čovjek je u stanju da prihvati sebe i da ga društvo prihvati – njegovo ponašanje i nije tako nenormalno, s obzirom na infekciju! Na taj način infekcija slijedi prije toga kreiranu unutarnju sklonost (predispoziciju).“

Svaki od ovih mijazama pruža uvid u složenost ljudske psihe i načina na koje naša unutarnja stanja oblikuju naše živote. Razumijevanje i rad na ovim duboko ukorijenjenim emocionalnim obrascima i genetskim predispozicijama može nam pomoći da prevladamo ograničenja koja nam oni nameću, omogućujući nam da živimo ispunjenije i sretnije živote.

Epigenetika, s njenim dubokim uvidima u nasljeđene promjene koje transcendiraju DNK sekvencu, nudi novu perspektivu na interakciju između gena, okoline i naših života. Otkrivajući kako prošle generacije oblikuju našu sadašnjost i budućnost, pruža nam moćno znanje za kreiranje bolje budućnosti. Razumijevanje mijazama, kao ključnih elemenata u ovoj složenoj mreži, poziva nas na introspekciju i preuzimanje odgovornosti za naš genetski i epigenetski naslijeđeni identitet.