Božić kao rođenje svjetla u svijesti – izvan religijskih okvira

Božić se često doživljava kao blagdan koji nosi mnogo slojeva – obitelj, sjećanja, tišinu, ponekad i tugu. Iza svih vanjskih običaja postoji nešto vrlo tiho i univerzalno: osjećaj da se u ovom vremenu rađa mogućnost novog početka. Ne u svijetu kakav jest, nego u nama.

Kada se Isusovo rođenje promatra izvan religijskih okvira, ono prestaje biti priča o iznimnoj osobi, a postaje unutarnji simbol. Simbol svjetla koje se rađa u ljudskoj svijesti. Svjetla koje ne bježi od tame, nego se u njoj pali. To je razlog zašto ova priča traje stoljećima – jer govori o nečemu što je živo u svakom biću koje je spremno pogledati u sebe nježno, bez osuđivanja.

Ovaj tekst nije tumačenje vjere. Ovo je intimno promišljanje o poruci jednog života i o tome što ona može značiti za naš svakodnevni hod kroz svijet.

Rođenje – svjetlo koje se rađa u jednostavnosti

Isusovo rođenje nije smješteno u moć, sigurnost ili savršenstvo. Ono se događa u skromnosti, ranjivosti i tišini. U duhovnom smislu, to je snažna poruka: svijest se ne rađa u kontroli, nego u otvorenosti.

Rođenje simbolizira trenutak kada u sebi prvi put osjetimo da nismo samo uloga, ime, tijelo ili priča koju nosimo. To je onaj tihi osjećaj kada se u nama pojavi prisutnost koja promatra, koja osjeća, ali se ne zatvara. To svjetlo nije glasno. Ono ne dokazuje ništa. Samo postoji.

U psihološkom i transpersonalnom smislu, to je početak razdvajanja identiteta od ega. Početak svjesnosti koja može biti s emocijom, ali nije progutana njome. Božić tada postaje unutarnji trenutak: trenutak kada u sebi dopuštamo da se rodi nešto novo, iako okolnosti nisu savršene, iako smo umorni ili ranjeni.

Život – kako ostati otvoren/a u svijetu boli

Isusov život, gledan iz duhovne perspektive, nije bio bijeg od patnje. Naprotiv. Bio je stalni susret s ljudskom boli, strahom, nerazumijevanjem i nasiljem. No ključna razlika leži u tome kako je u tom susretu ostajao.

Većina nas, kada se pojavi bol, zatvara srce. Očvrsnemo, disociramo, povučemo se ili krenemo u borbu. To je prirodan obrambeni mehanizam živčanog sustava. No Isus pokazuje nešto drugo: mogućnost da se bol proživi bez gubitka prisutnosti.

On ne preuzima patnju drugih u smislu samouništenja. On je s patnjom, ali se s njom ne identificira. To je duboka razlika. Suosjećanje bez samoranjavanja.

Ljubav bez žrtvovanja vlastite biti.

U svakodnevnom životu, to se očituje u malim stvarima: ostati mekan/a u razgovoru koji boli, ne zatvoriti se pred tuđom tugom, ali ni ne nositi je u svom tijelu. To je regulacija živčanog sustava na duhovnoj razini – sposobnost da budemo prisutni, a da ne nestanemo u tuđim emocijama.

Smrt i uskrsnuće – prijelaz iz identiteta boli u identitet svijesti

Smrt na križu često se tumači kao krajnja žrtva. U duhovnom smislu, ona je simbol krajnjeg ogoljenja identiteta. Trenutak kada se sve priče raspadaju: tko sam, što sam, zašto sam vrijedan/na.

Isus ne bježi od tog trenutka. Ne zatvara se. Ne gubi kontakt s Izvorom. I upravo tu se događa prijelaz – ne u smislu fizičkog povratka, nego u smislu oslobođenja svijesti od vezanosti za formu.

Uskrsnuće tada ne znači povratak tijela, nego potvrdu da svijest nije uništena patnjom. Da ljubav ne prestaje nasiljem. Da identitet nije ono što nam se događa, nego ono iz čega gledamo.

U transpersonalnoj psihologiji, to je trenutak transcendencije ega. Ne bijeg iz tijela, nego duboko utjelovljena prisutnost koja zna da je više od tijela. To je poruka da patnja nema zadnju riječ – ali samo ako se u njoj ne izgubimo.

Mala poruka srcu

Božić nas ne poziva da budemo savršeni, prosvijetljeni ili bez boli. Poziva nas da budemo otvoreni. Da ne nosimo križeve koji nisu naši. Da ne miješamo ljubav sa samouništenjem.

Isusova poruka, u svojoj najtišoj i najdubljoj razini, nije poziv na patnju, nego na prisutnost. Ne moraš patiti da bi volio/voljela. Ne moraš se slomiti da bi bio/bila dobar/na. Dovoljno je ostati otvoren/a – prema sebi, prema drugima, prema životu.

Ako ovaj Božić išta možeš ponijeti sa sobom, neka to bude ova misao:
svjetlo se ne rađa kada nestane tama, nego kada u tami ostanemo prisutni.